Stefan Vukčić

Herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača. Gospodar gornjeg Podrinja, Dabra i cele Hercegovine. Srpski vitez i branitelj Kneževine Hercegovine. Pripadnik plemenitog srpskog roda Kosače. Na čelu roda Kosače u periodu od 1435. godine do 1466. godine.

.

Godina rođenja: 1404

Mesto rođenja: Soko Grad

Ime oca: knez srpski Vukac Hranić Kosača

Ime majke: Katarina

Supruge: Jelena Balšić, Barbara de Payro, Cecilie

Potomstvo: Katarina Vukčić Kosača, Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko Hercegović Kosača, Stjepan Hercegović Kosača, Mara Hercegović Kosača

Religijska pripadnost: pravoslavni hrišćanin

Godina smrti: 1466. godina

Herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača je rođen 1404. godine u Soko Gradu kao prvo dete kneza srpskog Vukca Hranića Kosače. Herceg je rastao uz svog oca kneza, strica vojvodu srpskog Sandalja Hranića Kosaču i strica kneza srpskog Vuka Hranića Kosaču. Uz njih je učio veštine pregovaranja i vladanja. Detinjstvo koje je proveo uz reku Drinu i trgovačke puteve što mu je pružilo mogućnost da uči iz iskustava stranih trgovaca koji su donosili nove ideje i novitete.

Religijska pripadnost hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače je nedvosmisleno bila pravoslavna hrišćanska vera. U taj prilog idu činjenice da je za svog života herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača izgradio mnogo hramova vizanstijskog tipa i finansirao dosta pravoslavnih hrišćanih ktitorskih dela. Za sebe je izgradio manastir hram-grobnicu Zagrađe i crkvu Svetog Jovana Krstitelja na Šćepan Polju. Na ikonostasu su oslikani rod Kosače kao porodica i kao ktitori. S leve strane su braća vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača sa knezom srpskim Vukcom Hranićem Kosačom. U sredini je herceg sa svojim bratom od strica knezom srpskim Ivanom Vukovićem Kosačom a sa leve strane su mu sinovi Vladislav Hercegović Kosača i Vlatko Hercegović Kosača. Za svog života podigao je dosta pravoslavnih hramova.

Manastir Zagrađe sa crkvom Svetog Jovana Krstitelja na Šćepan Polju, Crkva Svetog Đorđa Sopotnica u Kopačima, Manastir Uspenja Presveta Bogorodice u Dobrunu, Manastir Savina u Herceg Novom, Crkva Svetog Save u Herceg Novom, Crkva na Podima iznad Herceg Novog, Crkva Svete Trojice u Kutima iznad Zelenike, Crkva Svetog Luke u Smokovcu iznad Risna.

Sve su to jasni dokazi njegove religijske pripadnosti Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Verski spomenici koji su ostali iza njega to nam jasno potvrđuju.

1419. godine u povelji Dubrovniku oko prodaje Konavli koju je napisao vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača, prvi put se pominje herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača. On se tu pominje kao četvrti nosilac trona posle vojvode srpskog Sandalja Hranića Kosače, kneza srpskog Vukca Hranića Kosače i kneza srpskog Vuka Hranića Kosače. Te godine je imao 15. godina, što se u to doba smatralo punoletstvom i zrelošću. Period odrastanja i sazrevanja hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače obavijen je velom tajni. Do preuzimanja prestola 1435. godine, ne postoji mnogo istorijskih dokumenata.

1420. godine u julu mesecu se pominje u testamentu vojvode srpskog Sandalja Hranića Kosače. Naveden je kao jedan od naslednika materijalnih sredstava koje je vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača deponovano u Dubrovniku.

1424. godina je vezana za ženidbu sa Jelenom Balšić. U braku sa Jelenom dobio je troje dece. Brak je egzistirao u prekidima jer je došlo do sukoba između supružnika.

Jelena Balšić je bila praunuka srpskog kneza Lazara. Ćerka Đurađa Balšića III.

1424. godine mu se rodilo prvo dete, Katarina Vukčić Kosača poslednja kraljica Bosne i žena Stjepana Tomaša Kotromanića. Katarina Vukčić Kosača je odgajana i vaspitana u pravoslavnom duhu i po pravoslavnim i srpskim običajima. Hrabra i nepokolebljiva do poslednjeg dana svog života. Odrekla se svoje dece jer su promenili religijsku pripadnost. Katarina Vukčić Kosača je rodila troje dece. Sigismunda Tomaševića Kotromanića i Katarinu Tomašević Kotromanić. Za treće dete ime nije pozato. Kraljica Katarina je nakon pada kraljevine Bosne prebegla u Italiju gde je umrla 25.10.1478. godine. Umrla je sama i napuštena od svih. Sahranjena je u crkvi Santa Maria u Rimu. Provela je ostatak života u samoći i nemaštini. Zanimljivost vezana za Katarinu Vukčić Kosaču je ta, da su joj oba pretka predvodili srpsku vojsku u boju na Kosovu Polju. Desno krilo srpske vojske je predvodio vojvoda srpski Vlatko Vuković Kosača a centar vojske srpski knez Lazar Hrebeljanović.

1427. godine mu se rodio sin Vladislav Hercegović Kosača. Njegov život je protekao u konstantom sukobu sa ocem. Vladislav je uspeo da obezbedi titulu vojvode bosanskog kao saveznik kraljevine Bosne u sukobu sa ocem. Bio je veoma ljut na oca jer je herceg uzeo njegovu verenicu koja je bila dogovorena za ženidbu. Iskoristio je očev rat sa Dubrovnikom, da ga tako oslabljenog i okupiranog sukobom napadne i porazi. Njegovi saveznici su bili kralj Stjepan Tomaš, Petar Vojsalić kao i Mletačka Republika. Takođe na njegovoj strani je bila i njegova majka Jelena Balšić.

1428. godine mu se rodio drugi sin Vlatko Hercegović Kosača. On je za razliku od svog starijeg brata, uvek bio uz oca kao njegov saveznik. Ratovao je na strani oca i po nekom svedočenju tajno nakon smrti na konju ga je odneo u manastir Zagrađe gde je herceg i sahranjen.

1435. godine umire vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača. To je bio signal za sve protivnike roda Kosače da se ujedine i krenu u napad na teritorije roda Kosače. Odmah po preuzimanju trona, herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača se suočio sa velikim problemima. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški je uz pomoć svog vazala kralja Tvrtka II otpočeo napad na Hum i Drijevu jer je to bio veliki trgovački centar. U tom napadu su mu se pridružili i Pavlovići. Stari neprijatelji roda Kosače su bili na okupu i udruženi kao saveznici u napadu na Kneževinu Hercegovinu. Napadnut sa svih strana, herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača dobija pomoć od plaćeničke vojske i uspeva da porazi protivnike.

1436. godine zauvek proteruje ugarskog kralja iz Huma. Potukao je i bosanskog kralja kao i Pavloviće. Zbog tih pobeda dobija priznanja kao naslednik vojvode srpskog Sandalja Hranića Kosače od Dubrovnika i Mletačke Republike. Sklapa mirovni sporazum sa kraljem Tvrtkom II. Ipak ostaje je u tihom sukobu sa Pavlovićima sve do smrti Radoslava Pavlovića.

1437. godine je napao teritorije Pavlovića i zauzima grad Trebinje, Klobuk i ostale teritorije kojima su vladali Pavlovići. Zemlja Pavlovića je opustošena i opljačkana nakon tih napada. To je bio početak opadanja moći porodice Pavlovića. Nakon toga se nikad više nisu oporavili.

1439. godine dolazi do napada turskih osvajača na teritorije roda Kosače i herceg se zbog toga povlači iz Trebinja i okoline.

1440. godine zbog duga prema turskim osvajačima, Pavlovići postaju oslabljeni i lak plen za osvajanje. To ponovo koristi herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača i ponovo zauzima Trebinje, Klobuk i okolinu. Ohrabren osvajanjima Pavlovića teritorija kreće i na gornju Zetu.

1441. godine zauzima gornju Zetu. Teritorije kojom su vladali Crnojevići. Sa osvajanjem donje Zete ušao je u skuob sa Mletačkom Republikom. Tu nije bilo velikog uspeha.

1442. godine ulazi u sukob sa mlečanima u koji se uključio i knez srpski Ivan Vuković Kosača koji je bio nezadovoljan nakon što nije dobio pravo da preuzme tron roda Kosače. On je došao pred mletački parlament i nudio savezništvo sa mlečanima da bi nakon poraza hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače on preuzeo tron roda Kosače koji mu je po pravu roda i pripadao. Beležimo njegovo svedočenje pred mletačkim parlamentom.

“que l'heritage de Sandali devait lui revenir , a lui et non a Etiene”

Herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača zauzima grad Bar dok su se Budva i Drivast se predali Mletačkoj Republici. Mlečani takođe zauzimaju i grad Omiš i uspešno brane Kotor, tako da više nisu bili zainteresovani za savezništvom sa pretendentom na presto roda Kosače knezom srpskim Ivanom Vukovićem Kosačom. U tom periodu je kraljevina Bosna bila slaba i nemoćna i nalazila se u vazalnom odnosu prema Ugarskoj. Zbog sukoba u samoj Ugraskoj, Bosna je postala još više nezaštićenija. Kralj Tvrtko II pokušava da proda kraljevinu Bosnu Mletačkoj Republici ali ti pregovori propadaju jer mlečani nisu bili zainteresovani.

1443. godine umire kralj Tvrtko II i njega nasleđuje Stejpan Tomaš vanbračni sin Ostoje Kotromanića. Kralj Stjepan Tomaš postaje veliki neprijatelj hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače zato što ga herceg nije podržao pri izboru na presto Bosne.

1444. godine Stjepan Tomaš napada i zauzima Drijevski trg. To je bio veliki udarac za hercega. Dolazi do velikih sukoba. Herceg je potražio pomoć u savezništvu sa kraljem Aragona. Đurađ Branković dobija od turskih osvajača srpsku despotovinu na upravljanje. On tada napada i zauzima Srebrenicu. Tu dolazi do sukoba sa kraljevinom Bosnom gde se sklapa sporazum o polovičnom upravljanju.

26.05.1446. godine sklapa se brak između kralja Stjepana Tomaša i kneginje srpske Katarine Vukčić Kosače. To je bio politički potez ka smirivanju tenzija. Katarinu je dopratio otacna venčanje u Milodraž kod Fojnice. Ona tada prihvata katoličanstvo religiju svog supruga i odriče se pravoslavlja koja je bila religija njene porodice. Tada dolazi do sklapanja primirja između kralja Stjepana Tomaša i hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače. Nakon toga je nastupio mir punih dve godine. Ovim mirom jedino nisu bili zadovoljni Ivaniš Pavlović i Petar Vojsalić.

1448. godine dolazi do napada turskih osvajača na kraljevinu Bosnu i Hrvatsku. Ti napadi pustoše navedene zemlje i dolazi do njihovog slabljenja i kolapsa. To rezultira napadom na Srebrenicu Tome Kantakuzina i on zauzima grad. U tom napadu mu pomaže herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača. Herceg je shvatio da Bosna praktično više ne postoji i okreće se svojoj državi Kneževini Hercegovini. Svestan odgovornosti i državotvornosti pokreće poslednji korak ka nezavisnoti.

1450. godine kruniše se u Mileševi srpskom pravoslavnom manastiru i uzima titulu Herceg (Vojvode). Takođe menja ime iz Stjepan u Stefan što na grčkom pravoslavnom znači krunisan. To je bio običaj svih srpskih vladara da promene ime u Stefan (krunisan) nakon ustoličenja. To je značio konačan raskid sa kraljevinom Bosnom. Pošto je u svom posedu imao Mileševu i negovao verski put Svetog Save, uzeo je za sebe titulu herceg od Svetog Save. To nam je jasan i nedvosmislen dokaz religijske i nacionalne pripadnosti hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače. To nam govori da je bio Srbin i pravoslavac. Često je koketirao sa Vatikanom zbog političkih razloga ali je ostao iskreni vernik Vizantijskog učenja i istočne provijencije. Na samrtnoj postelji ga je poslednji put ispovedio mitropolit David (pravoslavni vladika). Prvi korak koji je preduzeo kao herceg i nezavisni vladar, bio je taj da je otvorio nove solane i trgove solju u Sutorini. U Novom gradu je otvorio tkačnice i planirao da napravi od grada Novog veliku morsku luku. To je izazvalo gnev Dubrovnika koji je zabranio svu trgovinu na njegovoj zemlji. Ipak on je uspeo da održi trgovinu sa Venecijom. Prodavao je i dalje srebro, olovo i vosak a kupovao tkanine.

1451. godine je počeo drugi Konavlski rat. On je bio neizbežan jer je nezadovoljstvo Dubrovnika bilo veliko potezima hercega i njegovom trgovačkom politikom. Baš u tom periodu iz Italije (Sijene) , poslata je devojka koja je trebala da postane žena najstarijeg sina hercegovog Vladislava Hercegovića Kosače. Prelepa italijanka se dopala hercegu i on je zadržao za sebe što će proizvesti revolt njegovog sina kao i hercegove žene. Zbog sukoba sa Dubrovnikom herceg je oslabio odbarnu drugih teritorija.

1452. godine Vlatko Hercegović Kosača je okupio svoju vojsku i sa saveznicima: Dubrovnikom, Petrom Vojsalićem i kraljem Stjepanom Tomašem, napao hercegovu zemlju. Svi su ga zajedno napali i hereceg je bio u velikim problemima. Osvojili su mu mu skoro ceo Hum. Gradove u dolini Neretve, Vratar, Tođevac pa čak i Jeleč. U tom trenutku herceg je bio u veliki problemima ali ga je spasao sukob između samih saveznika. Došlo je do sukoba oko podele zauzetih teritorija. Tomaš je bio zauzet u ratu sa Đurađem oko Srebrenice. Herceg je napao Dubrovnik i naneo velike štete teritorijama Dubrovnika. Ipak sve to je zaustavio mir između Turske i Ugarske. Taj sporazum je vratio sve na stanje pre početka rata. Vladislav je zbog poraza pokušao da se skloni u Dubrovnik ali mu to nisu dozvolili.

1453. godine Stefanu umire žena Jelena Balšić. Do poslednjeg dana je bila uz svog sina Vladislava Hercegovića Kosaču i bila ljuti neprijatelj svom mužu.

1454. godine postignut je mirovni sporazum sa Dubrovnikom. Taj sporazum je vratio sve na pređašnje stanje. Gubitnici u tom sporazumu su bili Vladislav i Pavlovići jer su morali da vrate sve osvojene teritorije.

1455. godine herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača je sklopio brak sa Barbarom De Payo. Iz tog braka rodilo se troje dece, Mara Hercegović Kosača i Stjepan Hercegović Kosača. Treće dete je umrlo veoma rano i ne postoje podaci o njegovom imenu. Iste godine mu se oženio i sin Vladislav Hercegović Kosača sa Anom Kantakuzin. Takođe oženio mu se i Vlatko Hercegović Kosača sa Margaritom ćerkom Urliha Celjskog. Ta godina je obilovala sa dosta veselja i venčanja.

1458. godine je sklopljen mir sa Stjepanom Tomašem. Tomaš je po nagovoru pape sproveo akciju protiv paterna koja je trajala dve godine. U toj akciji su pokatolčeni mnogi paterni. Neki su bežali u hercegovu zemlji jer tamo nije bilo progona. Sam herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača je bio pravoslavac i nije podržavao naredbe iz Vatikana.

1459. godine mu umire druga žena Barbara. Iste godine dolazi do velikog napada turskih osvajača koji mu pljačkaju Mileševu i zauzimaju severne gradove. Oni tada zauzimaju Srebrenicu, Zvornik i Teočak. To su prve naznake značajnih i trajnih zauzimanja teritorija od strane turskih osvajača. Poučen tim, herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača piše Veneciji da dolazi vreme kada će turski osvajači proždreti sve vladare i teritorije.

1460. godine se oženio Cecilijom. Iz braka sa njom nije bilo potomaka.

1461. godine dolazi do novog sukoba sa sinom vojvodom bosanskim Vladislavom Hercegovićem Kosačom. Sukobi su potrajali do smrti hercega. Taj period Vladislav je provodio u Dubrovniku. Već polovinom marta 1462. godine sukob se rasplamsao. Razlog sukoba je bio taj, herceg je obećao da će dati sinu tri grada Ostrog, Susjed i Budoš na upravljanje. Vojvoda bosanski Vladislav Hercegović Kosača je zatražio pomoć turskih osavajača i obećao im 100000 dukata ako mu pomognu u napadu na oca. Oni su napali hercegovu zemlju u želji da pljačkaju i opustoše zemlju.

1463. godine desio se prvi napad. Turski osvajači su podelili vojsku u tri kolone. Deo vojske je dat Vladislavu da napadne oca na Breznici. U toj bici herceg je poražen. Turski osvajači su u Bosnu ušli u mestu Ustikolina na reci Drini. Ušli su u tri kolone. Jedan kolona je otišla na sever da zaustavi ugarsku vojsku. Srednja kolona je otišla ka Bosni i Jajcu da je zauzme a južna je data Vladislavu da porazi oca. Sraman potez hercegovog sina doveo je do početka kraja Kneževine Hercegovine. Njega je herceg zbog toga izbacio iz testamenta tvrdeći da je turske osvajače doveo u Hercegovinu. Nakon tih osvajanja mesta su ostala opljačkana i opustela. Tada vođenje hercegove vojske preuzima mlađi sin herceg od Svetog Save Vlatko Hercegović Kosača. Posle tih osvajanja turskih osvajača on postepeno čisti gradove od turskih osvajača i ponovo ih vraća pod kontrolu hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače. Sredinom oktobra sve je bilo vraćeno pod kontrolu pa su čak i gradovi pod kontrolom Pavlovića zauzeti. Zauzet je i mali grad blizu Srebrenice. Sultan je tvrdio da je grad Ključ izgubljen zbog hercega a ne zbog ugarske vojske.

1464. godine u ceo proces smene hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače sa trona, Vladislav je uključio i brata od strica kneza srpskog Adama Vukovića Kosaču koji je bio zainteresovan da preuzme tron na severnim teritorijama u dolini gornjeg toka reke Drine i Fočanskog kraja. Ti pregovori su se odigravali u Dubrovniku. Po planu Kneževina Hercegovina je trebalo da se podeli na tri dela. Hum bi pripao vojvodi bosanskom Vladislavu Hercegoviću Kosači, Sutorina i grad Novi bi pripao hercegu od Svetog Save Vlatku Hercegoviću Kosači a severne teritorije sa gradom Fočom knezu srpskom Adamu Vukoviću Kosači. Planovi su propali zbog napada turskih osvajača. Na kraju je ipak došlo do nekog sporazuma između hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače i vojvode bosanskog Vladislava Hercegovića Kosače. Vladislav je dobio 1/4 teritorija koje su pripadale hercegu. Na žalost dolazi do novog upada 1464. godine od strane turskih osvajača. Mlađi sin herceg od Svetog Save Vlatko Hercegović Kosača biva teško ranjen i sklanja se na teritoriju Dubrovačke Republike da bi se lečio i oporavio. Ovog puta su bila ogromna razaranja i pustošenja od kojih se Kneževina Hercegovina nikad više nije oporavila.

1465. godine dolazi do novog upada gde se pustoše severni gradovi kao što su Samobor, Foča, Goražde, Ustikolina. Pri napadu na Foču, zarobljen biva i knez srpski Sladoje Vuković Kosača. Njegov čovek Radin nakon toga uplaćuje novac u Dubrovniku za kneževu slobodu i otkup. Herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača se povlači na južne teritorije Sutorine i grada Novog gde provodi poslednje dane. Vojvoda bosanski Vladislav Hercegović Kosača sa sestrom kraljicom Bosne Katarinom Kotromanić se skriva od turskih osvajača na ostrvu Mljet. Na njegov poziv su ti osvajači došli da mu pomognu ali su ga prevarili, napali i porazili. Svestan svog poraza pokuđao je da se sakrije na Mljet i sačuva svoj život i porodicu.

1466. godine u martu se razboleo herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača koji je od te bolesti i umro. Svoju zemlju je podelio sinovima Vlatku i Stjepanu. Herceg od Svetog Save Vlatko Hercegović Kosača branio je grad Novi do 1483. godine ali je ipak na kraju poražen. Nakon poraza povukao se na ostrvo Rab gde je i umro 1489. godine. Treći sin herceg od Svetog Save Stjepan Hercegović Kosača je postao turskih vazal, napao je svog brata hercega od Svetog Save Vladislava Hercegovića Kosaču i porazio ga. Zauzeo je Kneževinu Hercegovinu i tu je bio kraj Kneževine Hercegovine. istorijska ironija je ta, da su rod Kosače sami sebe porazili i na kraju sami ugasili Kneževinu Hercegovinu.

DOKUMENTACIJA: