Samobor

Utvrđeni grad Samobor je izgrađen kao granični grad srpskog roda Kosače u svrhu zaštite Kneževine Hercegovine. Smešten je na stenovitom vrhu Borovske planine iznad rečice Janjine koja se uliva u reku Drinu. Ime je dobio po usamljenom stablu bora koji je rastao na toj litici. Samobor je pružao mogućnost kontrole velikog prostora oko tvrđave.

Naziv: Samobor

Lokacija: Novo Goražde (Republika Srpska)

Namena: Pogranična tvrđava i carinska kontrola

Godina izgradnje: 1397. godina

Graditelji: rod Kosače (vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača)

Godina uništenja: 1465. godina

Tvrđava Samobor je izgrađena kao tvrđava pograničnog i carinskog tipa i nikada se nije razvila u trgovački grad. Njena namena je bila da kontroliše trgovačke puteve koji su prolazili kroz Kneževinu Hercegovinu. Sagradio ju je rod Kosače na čelu sa vojvodom srpskim Sandaljem Hranićem Kosačom. U pitanju je najveća tvrđava roda Kosače koja se prostirala u dužini od skoro 400 metara i oko 350 metara u širinu. Služila je takođe i kao letnja rezidencija roda Kosače. Tu su leti boravili i odmarali se rod Kosače. Postoje istorijski dokumenti koji tvrde da se tu lečio vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača. Grad je bio opasan sa debelim zidovima sa istočne, južne i severne strane. Zapadna strana je bila zaštićena sa strmim stenama. Zauzimala je površinu od skoro jednog hektara. Na samo vrhu je postojala kula visine 18 metara sa koje se mogao videti veliki prostor. Kontrola doline reke Drine i reke Janjine kao i trgovački putevi. Tvrđava Samobor pretstavlja najočuvaniju srednjevekovnu tvrđavu roda Kosače u Republici Srpskoj iako je i sama u veoma lošem stanju. Jedini pristup tvrđavi je sa jugozapada i to sa nepristupačnim srednjovekovnim putem, dolinom reke Janjine.

Prvo pominjanje Samobora je u dubrovačkim dokumentima 13.01.1423. godine. Tu su navedeni dubrovački poslanici koji su posetili vojvodu srpskog Sandalja Hranića Kosaču. Nakon toga se veoma retko pominjane u svrhu trgovačkih povelja.

1435. godine nakon smrti vojvode srpskog Sandalja Hranića Kosače, tvrđavu nasleđuje herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača. Utvrđeni grad Samobor mu postaje omiljena letnja rezidencija.

19.02.1444. godine u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V se pominje kao jedan od gradova koji pripadaju rodu Kosače pod vladavinom hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače. Tu se nabrajaju njegovi posedi i gradovi kojima vlada. U pitanju je priznanje države Kneževine Hercegovine.

20.01.1448. godine u povelji rimskog kralja Fridriha III se takođe navodi kao jedan od gradova kojima vlada rod Kosače na čelu sa hercegom. I ovo je priznanje nezavisnoti Kneževine Hercegovine od strane Rima.

Tvrđava se sastojala od četri dela:

Jugozapadni deo je pripadao ulaznoj zoni tvrđave. Ceo prostor je kontrolisala visoka trostrana kula koja je imala zidove debljine od 1.8 do 2.1 metra. Uz istočnu stranu se naslanja bedem koji se penje ka severoistoku. Debljina bedema je 1.5 metar. Na tom bedemu nalazi se kapija od koje vode strmi putevi koji su dugački čak do 400 metara.

Istočni deo je krajnje nepritupačan jer su mu sa tri strane strme litice i okomite hridi. Na zapadu se tvrđava štitila sa kapijom na kojoj su bili stacionirani stražari. Tu se nalazio i prirodni usek koji je bio prikladan za gradnju drvenih objekata, kuće za stanovanje vojnika. Drvene građevine su propale nakon protoka vremena. Isturene tačke severne strane su imale uklesana stražarska mesta u živim stenama. Tu postoje ostaci tih stražarskih mesta. Postojala je druga centralna kapija koja je štitila centralni deo tvrđave. Danas više ne postoji. Nalaze se samo ostaci temelja centralne kapije. Centralna kapija je imala dve kule visoke po 8 metara na kojima je bila stacionirana straža.

Centralni deo je obuhvatao prostor oko srpske pravoslavne crkve koja se nalazila 20 metara od ulaza. Crkva je sagrađena u vreme vojvode srpskog Sandalja Hranića Kosače. Ona je porušena nakon dolaska turskih osvajača. U ovom delu su sagrađene četri kamene stolice koje su uklesane u živoj steni. One se nalaze uz put prema gornjem delu grada. Sve četri su bile okrenute u suprotnim pravcima da bi se sa njih mogla kontrolisati okolina. Na samom vrhu sačuvana je centralna kula koja je bila visoka 18 metara. Ipak sa protokom vremena i ona se urušila i kamenje je završilo u klancu reke Janjine.

Južna tvrđava je smeštena 150 metara južnije od centralnog platoa. Sa centralnim delom je bila povezana bedemom izlomljenih linija koji je prilagođen terenu. Na dnu su ostaci dve kule koje su se vremenom srušile. Imala je četri zida ali su se vremenom urušili i završili u klancu reke Janjine.

10.03.1466. godine u pismu hercega od Svetog Save Stefana Vukčića Kosače koje je upućeno Dubrovniku navodi se da je grad Samobor osvojen od strane turskih osvajača i da više nije pod njegovom vladavinom. U pitanju su trgovačke prepiske sa Dubrovnikom radi definisanja carinskih regulativa.

Nakon zauzimanja od strane turskih osvajača fizionimija tvrđave je nešto promenjena. Srpska crkva je porušena i na temeljima je izgrađena bogomolja druge religije. Tvrđava je napuštena 1832. godine. Nakon toga je služila kao zatvor sve do okupacije tih prostora od austrougarskih osvajača kada je konačno i napuštena.

DOKUMENTACIJA: