Soko

Utvrđeni grad Soko je bio prestolni grad srpskog roda Kosače. Nalazi se na Šćepan Polju. Izgrađen je u drugoj polovini XIV veka u periodu vladavine vojvode srpskog Vlatka Vukovića Kosače. Za njegovu gradnju bio je zadužen vojvoda srpski Hrana Vuković Kosača. Njegova dogradnja se nastavila i u XV veku kada je dozidana cisterna i sigurnosni tuneli.

Naziv: Soko

Lokacija: Šćepan Polje (Crna Gora)

Namena: Prestolni grad

Godina izgradnje: druga polovina XIV veka (oko 1370. godine)

Graditelji: rod Kosače (vojvoda srpski Hrana Vuković Kosača)

Godina uništenja: 1466. godina

Grad se nalazi na visu iznad Šćepan Polja i to na krečnjačkom terenu. Sa južne strane grad je bio zaštićen sa prirodnim grebenom dok je sa severoistočne strane bio opasan sa velikim tvrdim i debelim zidovima od kamene konstrukcije. Ostali su vidljivi ugrađeni podzemni tuneli i voltovi. Na vrhu tvrđave su uklesane dve kamene stolice. One su uklesane u živu stenu i sa te pozicije se pruža fantastičan pogled na ušće reka Pive i Tare koje zajedno formiraju reku Drinu. Možemo slobodno reći da je rod Kosače bio i ostao genetski vezan za reku Drinu i da ni jedan agresor a bilo ih je tri (turski osvajači, austrougarski osvajači i komunistički osvajači), nije uspeo da ih razdvoji od reke Drine.

Soko Grad i Gradina su smešteni u prostoru između dve reke Pive i Tare. U podnožju Soko grada su sazidane dve crkve kao ktitorska dela roda Kosače. Prvu je podigao vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača.

Crkva Svetog Stefana na Šćepan Polju

Drugu crkvu je podigao herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača.

Manastir Zagrađe sa crkvom Svetog Jovana Krstitelja na Šćepan Polju

Istoričar Konstantin Jireček je zapisao da je Soko grad bio prestolni grad roda Kosače i da su oni u njemu boravili najčešće u letnjem periodu. Takođe u letnjem periodu su boravili pored Soko grada i u utvrđenom gradu Samoboru blizu trgovačkog grada Goražda i u Kozmanu blizu trgovačkog grada Foče. To su bile tri letnje rezidencije. Sve tri su sazidane uz reku Drinu.

Soko grad se prvi put pominje u povelji koja je upućena Dubrovniku 24.06.1419. godine. Tada su u Soko gradu zakletvu položili vlastela Kneževine Hercegovine u svrhu priznanja prodaje Konavli Dubrovniku. Tog datuma u Soko gradu su izjavu dali vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača (vladar trona roda Kosače), knez srpski Vukac Hranić Kosača, knez srpski Vuk Hranić Kosača (moj direktni predak). Takođe tu je bila i vlastela tog doba: knez Radivoj Stripković, knez Radosav Stripković, knez Radič Stripković, knez Obrad Hlapomirić, knez Vlatko Obradović, knez Ivaniš Ostojić i knez srpski Ivan Vuković Kosača (sin kneza srpskog Vuka Hranića Kosače i moj direktni predak).

30.05.1420. godine je napisana druga povelja u Soko gradu. Tu je potvrđena prodaja Konavli porodice Pavlović i to njihovog dela Konavli Dubrovniku. Takođe se izjavljuje da su rod Kosače saglasne sa prodajom Pavlovića dela Konavli Republici Dubrovnik. Svedoci povelje su pomenuti istim redosledom kao u prethodnoj povelji iz 1419. godine.

1424. godine u Soko grad dolazi poznati majstor za kamen Novak Pribinić. On je pozvan da sazida cisternu za vodu, jer već u tom periodu grad funkcioniše kao prestolni grad i neophodna mu je infrastruktura.

1426. godine izvode se radovi i grade se sigurnosni tuneli utvrđenog grada. Takođe se vrši iskopavanje metalne rude koja se posle koristila za izradu oružja. Iskopavani su olovo, bakar i cink. Sve radove je nadgledao i vodio dubrovački majstor za kamen Radiša Bogetić.

U podnožju Soko grada se razvijo trgovački grad Šćepan Grad u kome su živeli rudari, vojnici, trgovci i snabdevači utvrđenog grada. U Soko gradu je često boravio vojvoda srpski Vlatko Vuković Kosača. Nakon što je vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača preuzeo tron roda Kosače, komandu grada je preuzeo njegov srednji brat knez srpski Vukac Hranić Kosača. Pripremajući svog sina za budućeg vladara, knez mu je dao ime Stefan što na grčkom znači venac i kruna. Objedinjeno znači krunisan. Svi srpski vladari srednjeg veka su dobijali imena Stefan tako da se u tom običaju ni rod Kosače nije razlikovao.

Soko grad je bio raskošan i bogat grad. Ukrašen sa religijskim hrišćanskim pravoslavnim relikivijama. Pravi procvat grad je doživeo 1411. godine kada je u njega stigla ćerka srpskog kneza Lazara Jelena Lazarević. Ona je bila veoma obrazovana žena za to doba. Bila je pismena i ulagala je dosta u knjige i pisanu reč. Takođe je bila veliki vernik hrišćanske pravoslavne provijencije. Tu je izrađena zlatna ikona Presvete Bogorodice ukrašena sa biserima, dragim kamenjem i plemenitim mramorjem. Tu su takođe izrađivani pehari od zlata i drugih plemenitih metala. Najpoznatiji majstor za zlato Rambot Vahter iz Briža je tu stvarao umetnička dela. On je izrađivao najlepši nakit koji je nosila Jelena kao i ostali dvorani. Ona je volela da piše poeziju. Knjige koje je pisala, ukrašavao je svojom umetničkom rukom majstor Rambot.

1434. godine je u Soko gradu napisana je molba Dubrovniku za dozvolu gradnje pravoslavne crkve jer je u samom gradu živelo dosta vernika hrišćanske pravoslavne provijencije. Dubrovnik je tu molbu odbio sa obrazloženjem da je za to potrebna dozvola pape. To nam sve govori koliko je vojvoda srpski Sandalj Hranić Kosača bio posvećen pravoslavnoj religiji i okrenut Vizantijskoj kulturi.

Postoje svedočenja da je nakon smrti, herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača tajno sahranjen u podnožju Soko Grada i to u Manastiru Zagrađe. Postoje tvrdnje da ga je njegov sin herceg od Svetog Save Vlatko Hercegović Kosača tajno prebacio na konju iz Novog u manastir i tu tajno sahranio. U prenosu posmrtnih ostataka pomagali su mu samo najpouzdanije sluge.

1466. godine turski osvajači napadaju Pivu i predele oko Pive kao i samo Šćepan Polje. Knez Radoje je bio zadužen za odbranu grada. U pregovorima on je predao grad a za nagradu su mu turski osvajači dodeli posede. Soko grad je ostao istorijsko mesto i prestolni grad roda Kosače sve do dolaska turskih osvajača koji su ga nakon osvajanja i uništili.

DOKUMENTACIJA: